Od porodičnog imanja do porodičnog biznisa
Piše: Stanislava Šakota
Suada i Rade Obradović započeli su zajednički život prije trideset pet godina. Nekoliko puta do sada su počinjali od početka. Danas su oni vlasnici uspješnog poljoprivrednog gazdinstva, a njihovi proizvodi su stigli do Kanade.
U kući koju su napravili nisu boravili ni godinu dana. Ratna stihija ih je natjerala da napuste svoj dom u Bratuncu, i nastave život sa dvoje djece u nepoznatoj sredini.
„Činjenica da je naš brak mješovit samo je pogoršavala tešku situaciju.“ U Srbiji su proveli godinu dana, čekali su kao i sve izbjeglice dan kada će dobiti paket pomoći iz Crvenog krsta. Mislili su da će im biti lakše ako se spakuju i vrate u Bratunac. Njihova kuća bila je zapaljena, a oni su postali izbjeglice i u svome gradu. Smjestili su ih u jednu kuću u Bratuncu s još četiri porodice. Morali su nastaviti život s ljudima koje do tada nisu poznavali. U međuvremenu su dobili i treće dijete. Sreća je bila što su uvijek imali podršku porodice i ljudi koji su ih poznavali.
„Ja sam tek nakon dvije godine saznala da mi je otac umro. Moji iz Tuzle su mi slali pisma preko Crvenog krsta, pokušavali su tako da mi jave, ali ja ta pisma nikada nisam dobila.“ Tek nekoliko godina poslije, Suada je otišla na grob svoga oca.
Kao i mnogi tih godina morali su svaštariti da bi preživjeli. Prihvatali su svaki posao, bilo da rade na polju ili kao pomoć u kućama. Trudili su se da zadovolje bar osnovne potrebe svoje djece.
„Svako je rat preživio na svoj način i iz njega je izašao promijenjen. Nije bilo lako uklopiti se sa svima. Srećom, prošlo je“,-prisjeća se s tugom Suada.
Međunarodni odbor za pomoć (IRC) im je obnovio kuću 2001. godine. Po ko zna koji put - bili su na početku. Plodna zemlja je uvijek bila sigurna investicija i nešto što ih je čekalo. Tada još nisu bili sigurni šta će sijati i proizvoditi.
Ubrzo su shvatili da ne mogu sijati i raditi na njivi bez ikakvog plana. Bilo je nemoguće obrađivati velike površine sa poljoprivrednim kulturama koje bi pristizale u isto vrijeme.
„Da bi sebi olakšali i posao rasporedili, morali smo posijati kulture koje prispijevaju u različitim vremenskim periodima. Prvo nam na berbu pristiže malina, zatim kupina i paprika. Jesenja malina stiže na kraju i ona se bere svakog trećeg dana.“
Ovakav raspored im odgovara, jer je jesen vrijeme za spremanje zimnice i pretakanje vina. Imaju deset duluma obradivog zemljišta. Pored posla kući, Suada je dugogodišnja aktivna članica Udruženja žena „Maja“ iz Kravica. Ova nevladina organizacija je jedna od osnivačica zadruge „Žena“, a Suada je postala njihova kooperantica i povremeno ih snabdijeva svojim proizvodima.
Otkupna cijena maline i kupine iz godine u godinu varira. Prije nekoliko godina počeli su proizvodnju domaćeg vina od kupina. Sada godišnje proizvedu oko 600 litara. Na početku nisu znali šta da rade s njim.
„Nudili smo ga komšijama i poznanicima, ali to nije bilo rješenje. Počela sam sa ženama iz udruženja ići na sajmove. Vidjela sam da one nude i zimnicu na sajmovima.“ Danas ova porodica u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine ima redovne mušterije. Proširili su svoje tržište, i povećali broj proizvoda koji prodaju. Pored malinai kupina, imaju dva plastenika i veliki zasad na otvorenom. Na njihovom imanju pojavio se višak i drugog voća i povrća. Počeli su da prave džemove, ajvar, sokove, različite salate i sve to prodaju kod kuće i po sajmovima. Prije dvije godine u Tuzli na sajmu, Suada je dobila štand samo za sebe. Prvi put izlagala je na sajmu sama, ne kao članica udruženja.
„Meni je to bio dokaz da su moji proizvodi postali prepoznatljivi.“
Porodica Obradović je jedna od rijetkih koji su ove godine dobili HACCP sertifikat. Malina iz njihovog malinjaka stigla je do Kanade. Ova malina se posebno odvaja i plasira na tržištu zbog načina proizvodnje. Sertifikat je dokaz da je kvalitetna i da ispunjava stroge kriterijume i kontrolu od rasada do gotovog proizvoda, pri tom je i dokaz da vode računa o higijeni, đubrivu i primjeni pesticida.
„Koliko god problema da smo imali, nikada nismo ni pomislili da odustanemo. Upornost nas je učila, usavršavala i dovela do kvaliteta kojim smo postali prepoznatljivi na tržištu“, završava svoju priču Suada.
