Mi i Oni: dihotomija koja ne smije da postoji

Piše: Šejla Džindo

Umjetnik Adnan Dupanović likovnim jezikom briše stigme o Drugima, različitima i nepoznatima ogoljavajući cijelo društvo na istu suštinu – biti čovjekom

Potraga za onim „ljudskim“ nije beznadežna – prikazuje svojim radom bišćanski umjetnik Adnan Dupanović. U tematski centar stavlja problem odnosa kolektiva prema određenim socijalnim skupinama. Primjeri toga su ciklusi slika izloženi u posljednje dvije godine: „Human Pattern“ i „Migranti“.

Nastanak serije "Human Pattern" inspirisao je članak izvjesnog dr. Leopold Glück-a - "Fizička antropologija Cigana u Bosni i Hercegovini" koji je objavljen 1897. godine u Beču. Metodologija istraživanja i vizualni prikazi (foto prilozi u knjizi) su me asocirali više na neku vrstu zoološkog istraživanja, poput pronalaska neke nove vrste, nego da je riječ o ljudima. Osim što je izvršio fizička mjerenja tjelesnih osobina do najsitnijih detalja Glück ih, po svojoj naučnoj procjeni, dijeli na svijetle i tamne. Unatoč tehnološkom i sveukupnom napretku koji se desio od kraja 19. stoljeća, ta ista “romska stigma”, i danas itekako prisutna, lako je zaključiti da u suštinskom, ljudskom smislu kao civilizacija nismo evoluirali – objašnjava Dupanović.

Slike iz ciklusa „Human pattern“

A kako je umjetnost uvijek odgovor na društvenu stvarnost, Dupanović želi izmijeniti pomenutu stigmu – kombinacijom kolaža i fotografija koje su u funkciji dokumenata oslikava ideju da su svi ljudi, u suštini, jednaki. Pisac Bojan Krištofić je na izložbi u Sarajevu u septembru ove godine iznio tumačenje:

Kroz svoje slikarstvo, kroz svoju likovnu umjetnost promišlja vječnu simboliku tog drugog, tog nama manje poznatog, odnosno nepoznatog ljudskog bića druge kulture, za koju ipak, uvijek na koncu se pokazalo, kada se ona ogoli, kada se svede na svoju suštinu, kao što Adnan čini na svojim slikama – uvijek otkrivamo zajednično i univerzalno.

Fotografije izložbe „Živo bilo čovjeka“ u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu

„Inspiracija“, a mnogo bolje rečeno, uzrok likovne reakcije za drugi ciklus bila je migrantska kriza koja je u Bosni i Hercegovini snažno pogodila Bihać. Iz vlastite pozicije, Dupanović je imao priliku svjedočiti pitanjima identiteta, rasizma i ksenofobije koja grade hijerarhiju unutar zajednice:   

Propitujući relacije i stanja u društvu istovremeno se bavim i propitivanjem vlastitih stavova i svjetonazora. Ne shvatam kako do sad čovjek nije uspio nadvladati tu primitivnu i nagonsku potrebu tlačenja slabijega. Nego naprotiv, svjetska politika se upravo zasniva na pravilu “jači tlači” i definitivno isti obrazac je aktuelan i u današnjem hipermedijskom dobu.

Slika iz ciklusa „Migranti“

Takvi obrasci se upravo i ruše iznutra – kada svako u sebi pronađe motivaciju za evaluiranjem vrijednosti savremenog doba, a potom i njihovu izmjenu. Umjetnici su ili osuđeni ili privilegirani da budu refleksija današnjice, a samim time i primjer pozitivnog djelovanja – koje može imati sposobnost da jednako angažira i društvo.

Motiv za rad pronalazim u okruženju bilo lokalnom bilo globalnom, u socijalnoj zbilji, bilježim isprepletene slojeve prošlosti i svakodnevnice te stvaram jednu vrstu „Zeitgeist-a". Izazov mi je otkrivati slojeve i taloge historijskih fakata i povezivati ih sa kontekstom današnjice, a pogotovo me zanima sama prizma ljudske suštine i esencija humanog – zaključuje Dupanović.