Komšije su zasukale rukave, Mehi su napravili prilaz do kuće

Piše za www.supergradjani.ba: Sanela Karaica

Ljudi se oko dobra okupe kao pčele oko cvijeta, a slučaj Mehe Ferhatovića iz tuzlanskog naselja Miladije samo je još jedna potvrda toga.

Koliko god nam se činilo da imamo previše svojih obaveza i problema, da smo zaokupljeni samo sobom i svojom egzistencijom, to se, na sreću, nerijetko pokaže netačnim. Ipak nas se itekako tiče kako nam živi komšija, poznanik ili, pak, neko sasvim treći. Posebno u situacijama kada im je zaista potrebna podrška i pomoć. Tada uvidimo da u nama još ima ljudskosti i saosjećanja, i da udruženim snagama naše malo nekome može promijeniti život.

Mehu život nije mazio. U ratu je ranjavan, a u miru mu je bolest uzela obje noge. Teško je bilo navići se na invalidska kolica, a još teže u njima izlaziti i ulaziti u kuću. Iako se uvijek neko od porodice ili komšija našao u blizini da pomogne, trebalo je naći bolje rješenje. I tako, od ideje do realizacije došlo se u rekordnom roku. Meho sada uz svoju kuću ima kosi betonski pristupni put do ulaznih vrata.

“Pomagali su mi djeca, komšije... Podignu me pa unesu u kuću. Sada je mnogo lakše. Zaslužni su moji drugovi, komšije i prijatelji. Pokrenuli su apel da mi se izgradi pristupna staza. Došli su razni ljudi i vidjeli šta treba. Odmah je došao materijal i počeli su radovi. Bio je i jedan majstor među tim ljudima. Pitali smo ga šta smo dužni, a on kaže: “Halal od mene”. Sreća da još ima dobrih ljudi koji ne misle samo o sebi nego im je u interesu da pomognu i drugima. Pomoć je došla u pravom trenutku”, priča Ferhatović.

Mehine komšije i svi ostali koji su učestvovali u ovoj, ali i drugim akcijama,  trude se olakšati živote ljudi u potrebi i ne govore rado o tome. Kažu da je to njihov ljudski čin, od srca, i ne žele se hvaliti, reklamirati… Ipak, nakon velikog insistiranja, uspjeli smo razgovarati sa nekima od njih.

“Mi smo se, iz naše ulice, organizovali da čovjeku koliko toliko olakšamo. Nije imao ni ulazna vrata, toalet, ama baš ništa. Za stolariju se javio komšija Vanja Pejić koji je direktor u jednoj firmi, naš drug Omer Isović i djeca iz Kluba “Zmajevo srce”. Udruženje Ratnih vojnih invalida Tuzla je nabavilo materijal za ovu rampu da se može kretati sa kolicima. Komšija Smajo Hurić ga svaki dan obilazi, nosi hranu. Ima tu još dosta dobrih ljudi koji su pomogli i željeli ostati anonimni”, kaže Agan Ramić.

I u ovom slučaju Facebook grupa “Grad Tuzla” pokazala je snagu iza koje stoji 20.000 članova. Kao i mnogo puta ranije! Mehine komšije vjerovale su da će njihov apel naići na otvorena vrata i srca i nisu se prevarili. Omer Isović, osnivač i administrator ove grupe, otkriva nam u čemu je tajna uspjeha zajedništva.

“Ljudi mi pišu, javljaju ako nekom treba hrana ili bilo koja druga vrsta pomoći, a mi odmah djelujemo. Naravno, svaki slučaj provjerimo jer danas ima jako puno zlupotreba, koje se nama do sada nisu dešavale. Kontaktirali su me u vezi Mehe iz Mjesne zajednice Kreka,i rekli da mu treba pomoć jer je ostao i bez druge noge. Posjetio sam ga sa prijateljem Adnanom Ramićem koji je često na terenu i odmah žuri kada treba pomoći nekom. Uvjerili smo se da Mehi treba omogućiti jednostavniji prilaz u kuću. Organizacija Ratnih vojnih invalida Tuzla osigurala je materijal, a komšije se uhvatile posla. Uskoro ćemo pokrenuti apel da mu nabavimo i ogrjev.  Nema sumnje da ćemo zajedničkim snagama i to uspjeti”, kaže Isović.

Nermin Marevac, predsjednik Udruženja Ratnih vojnih invalida Tuzla, navodi da nisu željeli medijsku pažnju jer sve što rade shvataju kao svoju zadaću i obavezu da pomažu drugima. Naglašava da ne smiju dozvoliti da su invalidi bez lijekova ili, ne daj Bože, bez hrane. Međutim, od presudne važnosti je da im neko ukaže na problem, da potraži pomoć.

“Prosto je nemoguće sve to znati, naročito što se nekada život preko noći okrene u nekom lošem smjeru. Zato uvijek molimo ljude da nam javljaju ako znaju za neki slučaj. Zlo je ako znamo, a ne pomognemo. Mi kao udruženje nismo svrha sami sebi i na ovome se nećemo zaustaviti. Ne samo kada je u pitanju Meho, nego i ostali naši saborci kojima je potrebna pomoć”, kaže Marevac.

Zajedničkim naporima komšija, prijatelja i dobrih ljudi, Meho Ferhatović dobio je ne samo pristupnu stazu do svoje kuće, već i potvrdu da u lokalnoj zajednici ljubaznost i briga za druge nisu samo fraza, već snaga koja može promijeniti živote. Ova priča o solidarnosti i humanosti nas podsjeća da je povezanost među ljudima temeljna snaga koja nas čini supergrađanima. Neka ova inspirativna priča o Mehi i njegovim komšijama bude podsjetnik da zajedno možemo činiti čuda ugradivši ljubav i pažnju u temelje naših lokalnih zajednica.