Životni elan jači od nedostataka sistema

Piše za www.supergradjani.ba: Azur Delić 

“I ja sam za deset minuta kod pozorišta, primijeti me”, stiže mi poruka dok parkiram auto kod tuzlanskog hrama kulture. Ervin Ćosić je tu, bijeli štap u ruci i osmijeh na licu. Iz Čelića je došao autobusom i odmah mi se nameće pitanje kako Ervin bez problema stiže na svaku dogovorenu lokaciju. Ervina sam ranije viđao na seminarima i brojnim novinarskim konferencijama o osobama s invaliditetom; od prvog trena oduševljen njegovom energijom i željom za boljitkom društva. 

“A kaži mi...”, pitam pomalo sramežljivo s nadom da pitanje nije podcjenjivačko i da se Ervin neće uvrijediti, “kako ovako lako sam dođeš na tačnu lokaciju? Uključiš li Google Maps?” 

“Ma ne!”, odgovori Ervin i nasmija se, te samom gestikulacijom otkloni grč koji sam imao pri postavljanju pitanja. “To ti ide tako što prođeš teren s nekim, po nekoliko puta i jednostavno zapamtiš. Glavne kutke Tuzle znam. Pitaj sve što te zanima, nema loše teme”.  

Sjeli smo u kafić kod kipova velikana Ismeta Mujezinovića i Meše Selimovića i razgovor je tekao tako lagano. Ervinova neopterećenost, realnost i poletnost olakšavaju sagovorniku i, nama koji pokušavamo shvatiti specifičnost života osoba s invaliditetom u bosanskohercegovačkom društvu, oslikava nijanse u koje nismo imali uvid. 

Ervin Ćosić od svoje desete godine boluje od dijabetesa. Samokritično kaže da se nije pridržavao ljekarskih preporuka jer nije shvatao čime to može rezultirati. A rezultiralo je potpunim gubitkom vida u 21. godini. Ervinovi najmiliji bili su u stanju šoka. On je tada postavio stvari na svoj način: “Bilo je teško naravno... što se tiče porodice nisam dozvolio da plaču, znam da im je teško palo naravno. Nisam dao ni da me usmjeravaju i govore “pazi udarit ćeš se”. Govorio sam “neka ću, udarit ću svojom glavom”. Mislim... grubo sam se tada postavio jer nisam htio da me žale”. 

Deset godina poslije... 

Ervin Ćosić je danas inspiracija drugim osobama sa invaliditetom. Video snimak kako Ervin skače u bazen, kako se penje u adrenalinskom parku, ali i kako je tandem biciklom s prijateljem koji ima Wilsonovu bolest iz Tuzle došao do Čelića - samo su neke asocijacije koje imam, sličnih primjera mnogo je na Ervinovom Facebook profilu, a koje govore o neutaživoj ljubavi prema životu. Ali ovo bi bio samo običan hvalospjev ukoliko ne bismo naveli da je Ervin nebrojeno puta povrijedio i ruku i nogu. 

“Ti si čovjek koji se ne boji pada?” 

“Da. Moram pasti da bih naučio. Ima sudbina naravno, ali ono što se kaže "ustani za nafakom". Mi to sami krojimo”, odgovara Ervin. 

Ervin suzbija negativnost u svakom obliku. Često to radi i humorom, kako kaže, na svoj račun. “Nemoj mi "mračiti" pričom, dosta mi je crno pred očima,” rekao je uz iskren smijeh jednom poznaniku. Ovakvim pristupom našao je svoje mjesto pod suncem i životnu ispunjenost. 

Znanje i iskustvo primijeniti u svojoj sredini 

Aktivizam mu je donio prepoznatljivost. Nakon nebrojenih seminara i aktivnosti širom države, u svojoj lokalnoj zajednici oformio je neformalnu grupu građana koja će prerasti u Udruženje. Njihov uspjeh je obilježavanje Dana bijelog štapa u Čeliću, po prvi put na kreativan i svrsishodan način. Oni, koji su taj dan bili u Čeliću, primijetili su skup u centru grada, transparente i ukrasne balone. Predstavnici vlasti, prosvjetni radnici, predstavnici zdravstvenog osiguranja i osobe sa invaliditetom sjedili su u krugu i razgovarali o problemima, izazovima i mogućim rješenjima. Uspjeli su animirati širu zajednicu jer su učestvovale i osobe iz Srednjobosanskog kantona i Brčko Distrikta.  

Ervin jasno poručuje da je ovo samo početak aktivnosti. Taj dan bili su vidljivi, priča sa ponosom. Sve je to važno kako bi ključni problemi za osobe sa invaliditetom bili riješeni: od arhitektonske neprilagođenosti, nedostupnosti informacija, do nezaposlenosti.  “Donosioci vlasti su surovi ponekad, zapravo ružno je reći “slijepi”, jer nije slijep onaj koji ne vidi, nego onaj koji ne želi da vidi. Ne gleda se samo okom već i srcem i dušom...“, zaključio je Ervin. 

No, on nastavlja gledati srcem i dušom. Edukacije i aktivnosti ga čekaju. Ervin je upisao i fakultet, trenutno je na drugoj godini Odsjeka za sociologiju. 

“Želim da završim fakultet, obrazovanje nas poboljšava, postajemo kompetentniji. Učim uz pomoć elektronskih formata, postoje govorni programi koji čitaju ekran i oni nam čitaju sadržaj sa ekrana i tako imamo predstavu šta se nalazi na monitoru,” priča Ervin. 

Vrijeme se naglo mijenja. Počinje padati kiša, a sjedimo u bašti. “Imam rješenje, idemo do Udruženja” - predlaže Ervin.  

U praznim prostorijama Udruženja građana oštećenog vida nastavljamo razgovor... tu je i govorni pikado. 

“Hoćemo li odigrati?” - pita Ervin. 

“Naravno, idemo da te pobijedim” - odgovaram i ustajem istog trena. 

“Ha-ha. Teško...”, siguran je Ervin. 

Pobijedio je ovu partiju. Zakazat ćemo i revanš. Život, a ne letargija i depresija, Ervinov je moto koji mu daje snagu da pomjera granice, inspiriše, povećava društvenu vidljivost osoba s invaliditetom i nadležnima na kreativan i lični primjer ukaže na poteškoće, ali i na ogromne mogućnosti.