Moja je dužnost stečeno znanje iskoristiti za pomoć djeci

Za Supergrađane piše:

Zorana Petković

Manuela Gajić rad s djecom ne posmatra samo kao dužnost, nego i kao ličnu potrebu, jer kada je s djecom, osjeća samo pozitivnu energiju i prave vrijednosti:

ljubav, empatiju, razumijevanje, opraštanje...

Još u toku studiranja u Tuzli volontirala je u različitim organizacijama i tu se susrela s dječjim svijetom kroz različite radionice i druženja. Za Manuelu, svaka realizovana aktivnost imala je posebno mjesto i sentimentalnu važnost, jer se uvjerila da je poslije svake aktivnosti broj ljudi koji je promijenio mišljenje i razbio predrasude, bio sve veći. Kako kaže, to joj je dodatno davalo sve veći vjetar u leđa tokom novih aktivnosti.

Prvo zaposlenje joj je u Dnevnom centru za djecu i mlade EMMAS u Zvorniku, a uključuje se i u rad Udruženja „Dječija nada“. Za nju je, kako kaže, svako dijete riznica sreće i dobrote te djecu ne dijeli u grupe, bez obzira na zdravstveno stanje ili dijagnozu. Svako dijete je individua za sebe i upravo u tome se ogleda posebnost svakog od njih, smatra Manuela Gajić.

„Dokazala sam sebi, a i zajednici, radom u Centru i udruženju, da je inkluzija moguća u realnom okruženju i da nije samo mrtvo slovo na papiru. Zajedno s koleginicom, koja mi je danas jako drag prijatelj, stvarali smo nešto sasvim novo. Poseban pristup prema djeci, pristup u kom nisu postojala ograničenja i nemoguće. Inspiracija za aktivnosti su mi problemi s kojima se susrećem i koje zapažam svakodnevno, ali i saznajem o njima od roditelja i prijatelja. Realizovane aktivnosti dovele su do pozitivnih promjena u našem gradu u smislu povezivanja građana međusobno i buđenja njihove želje da i sami učestvuju u aktivnostima u lokalnoj zajednici. Mišljenja sam da su aktivnosti u velikoj mjeri otvorile mogućnosti osobama s posebnim potrebama, jer su omogućile adekvatnu i kvalitetnu organizaciju slobodnog vremena, ali i aktivnosti korektivnog i edukativnog karaktera,” ispričala nam je Manuela Gajić, inače diplomirani defektolog.

Posebno je izdvojila aktivnosti koje su po prvi put, zahvaljujući i njenom angažovanju, realizovane u gradu i koje su okupile, uz djecu s poteškoćama u razvoju, mlade ili njihove drugare i drugarice, roditelje i sugrađane koji su spremni pomoći. Uz redovne „Radno-okupacione terapije”, po prvi put su održane za djecu „Inkluzivne igre bez granica”, a povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, održana je „Mirna šetnja”. Posebno je ponosna na zadnju inicijativu, koju sada zajedno promoviše s Udruženjem „Dječija nada“ uz podršku gradske uprave. U toku su aktivnosti na prikupljanju sredstava za otvaranje prve senzorne sobe za „Edukacijsko - rehabilitacijski boravak”.  

Manuela Gajić radi na poziciji defektologa u posebnom odjeljenju osnovne škole u Zvorniku, a vodi svakodnevno, u okviru Udruženja “Dječija nada”, program za djecu s poteškoćama u razvoju u okviru organizovanog „Edukacijsko-rehabilitacijskog boravka”.

 „Vrijeme donosi različite promjene u mom životu, ali jedno je ostalo isto, a to su aktivnosti u okviru lokalne zajednice, koje za cilj imaju podizanje svijesti o pravima, jednakosti, empatiji, toleranciji i razumijevanju svakog od nas, ali naročito onih koji nisu spremni ili nisu u mogućnosti da se javno izjasne. Upravo u tim situacijama ja imam posebnu dužnost, a to je da iskoristim stečeno znanje i izborim se za njihova prava. Kao i svako, i ja imam dane koji nisu baš tako vedri, ali ih lako prevazilazim zahvaljujući podršci i ljubavi koju dobijam od porodice, koja me u svakom smislu podržava i pomaže, pa čak i kad mi na pamet dođe neka naizgled suluda ideja,“ iskrena je Manuela.

Poruka ove mlade i angažovane žene Manuele Gajić je i da je inkluziju potrebno svakodnevno živjeti u porodici, na ulici, na poslu i školi.

„Smatram da smo kao društvo uspjeli tek onda kada različitosti drugih budemo posmatrali kao odraz posebnosti, a nedostatke zanemarili u odnosu na jake strane, te društvo prilagodili osobama koje su posebne, a ne samu osobu u društvu. Mi nismo slagalice da bi se uklapali u već određenu šemu, svako od nas je savršeno oblikovan dio mozaika, koji ide s ostalim dijelovima, zajedno čineći idealan prikaz. Svako od nas je poseban na poseban način.”