Đuro i crveno-bijeli div

Piše: Feđa Gudić

Prosijedi čovjek od nekih šezdesetak godina, držeći u ruci fotoaparat sa plastificiranom novinarskom akreditacijom oko vrata, pitao me je gdje može naći mural posvećen Đuri Hrćanu, legendi rukometnog kluba „Sloga“ iz Gornjeg Vakufa - Uskoplja. A naš, nažalost pokojni Đuro bio je legenda i dok je bio živ. Taj dan je počeo memorijalni turnir u rukometu u čast Đure Hrćana.

Mural je napravljen povodom 65. godišnjice rukometnog kluba „Sloga“. Na njemu su legende muškog rukometnog kluba „Sloga“, otac i sin, Meho i Mirza Kičin i naravno Đuro, koji je ipak najzaslužniji za ovaj klub. Đuro je još 1956. godine donio prvu rukometnu loptu u naš grad, osnivač je „Sloge“ i njeno prvo ime. Kožna okrugla tvorevina koju je Đuro donio postat će nešto što će promijeniti živote ljudi iz samog korjena u ovoj dolini. Upravo te godine i počinje jedna prava sportska priča.

Munib Dizdar, jedan od onih još prijeratnih navijača Sloge, bio je i jedan od organizatora postavljanja murala, zajedno još sa: Đokom, Slavkom, Adom, Nedimom, Ivanom, Šerpom, Senom, rahmetli Semom i još mnogim drugima. Svi oni, iako različitih godišta, zanimanja, nacionalnosti, dali su svoj doprinos protiv zaborava. Jer murali i postoje da se ne zaborave ljudi kao što je naš Đuro. Mural je napravljen u jeku pandemije Covid-19, kada su ljudi izbjegavali druženje, a opet, ovi ljudi bez obzira na opasnost, bili su složni i uradili to, zbog Đure i zbog crveno-bijelog diva zvanog “Sloga”. 

"Pitaš me zašto smo ovo uradili... Zbog Đure, a Đuro i “Sloga” idu zajedno, i svega onoga što je on nama značio, zbog ljubavi prema rukometu i svih onih lijepih stvari, druženja i navijanja koje nam je ovaj sport donio. Eto zato! Taj čovjek nije utjecao samo na jednu osobu, nego na sve nas u ovom gradu, direktno ili indirektno. A to nije mala stvar", reče mi Munib dok smo stajali pored Đurinog murala. 

"Ne mržnji, sport ujedinjuje", pisalo je na drugom dijelu murala. Dominirala je crvena boja po kojoj je “Sloga” prepoznatljiva. Danas u našoj zemlji rijetki su murali koji nose poruku zajedništva i tolerancije. I zato je ovaj mural još posebniji. A ništa od ovoga ne bi bilo da nije bilo Đure.

I park u blizini murala je u bojama “Sloge”. Klupe su u crveno-bijeloj boji. To su navijači “Sloge” uradili. “Opet Đurino maslo”, pomislim uz osmijeh. 

"I Đurine unuke su rukometašice. Džana i Asja. Džana je golman u ženskom rukometnom klubu “Zrinjski”, dok Asja brani u Hrvatskoj, za Bjelovar. A obje su, naravno, počele u dedinoj “Slogi”. Zar to nije predivno naslijeđe? A siguran sam da će i njihova djeca voljeti rukomet", reče mi Munib dok smo se kretali prema dvorani. 

Munib mi priča i o Zoranu Mijatoviću-Modi, našem nekadašnjem sugrađaninu, bivšem rukometašu koji danas živi u Španiji, u Valenciji, a koji je ponikao u “Slogi”, kasnije igrao za Krivaju iz Zavidovića, pa onda i za Metaloplastiku. Bio je i reprezentativac bivše Jugoslavije u rukometu. Pitam se da li bi toga bilo da nije bilo Đure i njegove “Sloge”? To naš Moda i dan danas govori. Takav čovjek je bio naš Đuro, radio i gradio taj stub povezivanja za sviju. 

Vraćajući se kući, prošao sam pored sportske dvorane izgrađene 2017. godine. Đuro, nažalost, nije dočekao da sa tribina dvorane, onako penzionerski, navija za svoju “Slogu”. Čujem neku galamu iz dvorane, danas je trening i djeca uče o rukometu. Nije bitna nacionalnost ni vjeroispovijest, jedino bitno je da djeca vole rukomet i druženje, to je bit svega. 

Svima u ovoj našoj dolini je poznato da je Đurin rukomet učinio više na pomirenju između dojučerašnjih neprijatelja nego sve politike zajedno. Sportski savez Srednjobosanskog kantona je 2004. godine Đuri Hrćanu uručio nagradu za životno djelo. Želja svih koje je Đuro ujedinio sportom je da bar jedna mala ulica u gradu nosi njegovo ime, u gradu koji je volio i koji je njega volio, pa makar ta ulica bila i samo sedam metara duga.

Đuro Hrčan,(20.11.1931. - 24.07.2012.)

Osnivač i legenda rukometa u Gornjem Vakufu - Uskoplju.