Samo u šali kažemo "vaši" i "naši"

Susjedi i komšinici iz Livna najvažnija mjera za vrijednost je jesi li ČOVJEK, ili nisi

Tekst i slike: Željka Mihaljević

Zla sudbina, prerana smrt supruga Matka i teška bolest kćeri i sina, Blaženku Budić još više je zbližila s njenom susjedom Ismetom Palić

LIVNO - Priča je ovo koja govori o dvije žene u Livnu koje je zbližila nevolja. Za njihovo prijateljstvo čuli smo već i ranije, no, ovoga puta, odlučili smo ući u samu srž odnosa „susjede“ Blaženke i „komšinice“ Ismete. I same su se našalile na taj račun, te kazale kako je njima svejedno kako ih se naziva, jer se Blaženka Budić uvjerila kako u narodnim izrekama leži duboka iskustvena mudrost, a jedna od onih koje je često slušala i u svom obiteljskom domu u Novom Travniku je „da je dobar susjed/komšija preči od brata rođenog“, ali i od svog svekra u Livnu koji je govorio „brat je mio, ma koje vjere bio“.

Blaženka je u Livno došla 1989. godine. Udala se, rodila dvoje djece, živjela sa susjedima Bošnjacima u dobrim odnosima i prije rata, i za vrijeme rata, a i nakon njega. No, nedaće su se počele nizati jedna za drugom, oboje djece, Ana i Ivan, oboljeli su od multipleskleroze. Blaženkin muž umire od srčanog udara, koji je inače bolovao od multipleskleroze, a kćerki Ani, djevojci koja je igrala košarku i bila posebno vezana za oca, stanje se naglo pogoršava i biva trajno vezana za kolica. Majka se bori za život, mora raditi, i tu Ismeta priskače u pomoć. Obilazi djecu, obavi sve što treba oko Ane, a Ivan je, za razliku od sestre, pokretan.

„Sve nedaće koje su se zaredale od te 2014. godine još više su nas povezale. Svaki izlazak u grad, u šetnju, na priredbu, sportski događaj… na sve to Ita (Ismeta, op.a.) i ja smo išle zajedno. To je bilo u vrijeme kad sam ja mogla, kad je Anino stanje bilo bolje od sadašnjeg. Sada je moja situacija takva da sam, kad ne radim, uglavnom u kući. Ona svaki dan otvori vrata i po nekoliko puta. Nadam se da ćemo i dalje ovako nastaviti i pokazati da je suživot moguć. Uvijek sam za to da se te politike i televizije što manje gledaju, da se što više druži, sjedne u dvorište, popije zajednička kavica i ljudski se upita za zdravlje i, ako šta treba, pomogne,“ govori nam Blaženka a Ismeta kimanjem glave i toplim pogledom sve to potvrđuje. Za prvog susreta s ove dvije žene, 2017. godine, dirnula nas je njihova povezanost, a tadašnje Ismetine riječi duboko su nam se urezale u sjećanje: „Drago mi je kad mogu pomoći, vjerujte. Ovoj familiji se, kako da kažem, u kratko vrijeme svašta izdešavalo. Kamo sreće da nije, ali eto… Ovoj djeci je majka borac… Jednostavno ne mogu da pričam, šta da vam kažem, heroina je to, vjerujte mi.“

I tu je Ismeta pustila suzu. A i Ana je, tada 25-godišnja djevojka, pokazala svima kako se treba nositi sa životom. Premda je već teško govorila, a bolest ju svakim danom sve više slabjela, u kameru je s puno optimizma kazala: „Hvala bogu dobro sam. Ne dam se, borim se, pobijedit ću ova kolica, ja njih, a ne ona mene!“

Na žalost, to se nije dogodilo. Bolest je uznapredovala. Ni majka a ni Ismeta je ne mogu više izvoditi/voziti u šetnju. Međutim, susjeda je i dalje svaki dan uz njih, uz njenu pomoć majka prebaci Anu s kolica na krevet, pomaže u svemu što joj treba.

Bolje izgubiti selo nego običaj

Ismeta dodaje da je bolje izgubiti selo nego običaj. Misli tu na svoje i Blaženkine zajedničke kave, ili, kako reče, puš-pauze: „Evo jutros sam malo okasnila a ona se zabrinula di sam! Osim tog, ja sam tu i rođena. Njena svekrva, pokojna, je moja kuma. I dok su nam roditelji bili živi, moji i Blaženkinog muža, mi smo kao jedna kuća bili, a pogotovo sad. Iskreno mi je žao što ih je sve zadesilo. Oboje djece boluje od te teške bolesti, pa bar da je Ana kao Ivan, koji je ipak pokretan, ali…Poznajem tu djecu od rođenja… Nemam riječi, teško mi je. Čovjeku se u trenu život okrene za 180 stepeni.“

Na komentar da, ako u takvoj situaciji nemaš dobrog susjeda, kao da nemaš nikoga, zdušno potvrđuje: „Upravo tako. Što bi stari ljudi rekli, bolje ti je dobar susjed nego rođeni brat. Evo, ima ona brata u Americi, dok bi on… razumijete šta hoću da kažem. Nikad nisam dijelila ljude ni po nacionalnosti, ni po vjeri, samo je bitno da si čovjek. Ni rat nam nije mogao ništa, čak nas je još više povezao, da se pitalo mene i Blaženke, nikada ne bi došlo do rata“, govori Ismeta, a Blaženka nabraja sve svoje susjede: Velagiće, Tufekčiće, Paliće, Halapiće, Šehiće, obitelji u desetak okolnih kuća koji su joj uvijek bili pri ruci.

Ovaj naš razgovor odvijao se uz kavu u jednom od gradskih kafića. S obzirom na sestrino zdravstveno stanje, Ivanu nije baš drago da se dolazi u kuću, fotografira. Razumije on da svi dobri ljudi uz čiju pomoć su prilagodili kuću za Anine potrebe, koji su darovali kolica, lijekove, novac, higijenu i sve što treba da se i njima i njihovoj majci olakša život, žele doći i vidjeti ih, ali…

Ispoštovali smo tu želju, te smo se i uz ovaj tekst poslužili Aninim fotografijama od prije par godina, a Ismeta i Blaženka su nam "pozirale" u prijateljskom zagrljaju i s osmjehom na licu. Pridružila nam se još jedna osoba koja ima značajnu ulogu u njihovim životima, Antea Miloloža iz Vinkovske marijanske mladeži, pa smo napravili još jednu "svježu" fotografiju. Rastali smo se obogaćeni za jedno divno prijateljstvo. Ismeta i Blaženka su pokazale i dokazale kako u Livnu, u njihovom "komšijskom susjedstvu", ne postoji ono "SU" ispred života, nego se tu jednostavno ŽIVI ZAJEDNO.