Sprječavaj mržnju. Gradi zajedništvo. Mapiraj sve

Stereotip broj 1 - Nomadski način života

Nomadski način života

Percepcija:

Romi su bezbrižni nomadi koji žive u šatorima i čergama, bez stvarne veze sa zajednicama u kojima žive. Zbog nomadskog načina života, oni ne vode računa o društvenim normama i pravilima ponašanja, izbjegavaju trajnu odgovornost i ne snose posljedice svojih postupaka.

Realnost:

U prethodnim stoljećima, nomadski način života gotovo nikada nije bio stvar slobodnog izbora, već posljedica stalnog progona i protjerivanja, koji su pratili Rome kroz njihovu prošlost. Danas, samo 20 posto evropskih Roma žive nomadskim načinom života.

Kada u susretu sa novim stanovništvom ne naiđu na nasilje i prisilno raseljavanje, romske zajednice često grade stabilne i trajne nastambe.

Bisera Musić Ferhatović (82), najstarija žena u selu

„Ovdje živim cijeli svoj život. Moji preci oduvijek su živjeli ovdje. Nikada nismo lutali svijetom, niti živjeli u šatorima. Jedina sam Romkinja u selu koja tečno govori romski jezik i oduvijek vodim računa o tome da kada se ljeti okupimo oko logorske vatre, djeci pričam priče na našem jeziku.

Uvijek me veseli kada vidim da drugi Romi uživaju slušajući me dok govorim na romskom jeziku. Nastojim im prenijeti neke riječi, da bi znali svoj jezik i svoje korijene. Takvo podučavanje zna mi predstavljati izazov, jer djeca u selu ne uče romski jezik u školi. Teško je zapamtiti jezik koji se ne koristi u svakodnevnom životu.

Zaradila sam penziju radeći u komunalnom preduzeću, ovdje u Vitezu. Nije bilo lako i ljudi su me često obasipali uvredama dok sam čistila ulice. No, nikada nisam obraćala pažnju na ono što ljudi govore. Radila sam svoj posao savjesno. Nikada se nisam željela osjećati drukčije. Vjerujem da smo svi isti ljudi od krvi i mesa, i da nas je Bog sve stvorio“.

Porodica Čengalović: Hatka (77) i Sakib „Dedo“ (81), zemljoradnici

Hatka: „Živim u ovom selu cijeli život. Ovdje sam rođena, ovdje ću i umrijeti. Cijeli život bavili smo se zemljoradnjom i stočarstvom i od toga živjeli. Uvijek smo imali zemlju i na njoj smo sadili različite usjeve, od kukuruza do krompira. Morali smo raditi od jutra do večeri, ali kad znaš kako, onda možeš imati svoj kukuruz, krompir i voće. Dedo i ja uvijek smo pripremali zimnicu. Čuvali smo voće i povrće i djeca su nam pomagala u tome, pa nikad nismo morali čekati da nam neko drugi da hranu. Uvijek smo imali i stoku. Držali smo ovce, koze, kokoši i patke. Oko stoke i peradi ima puno posla, ali zato imaš mesa i jaja.

Nije mi bilo teško raditi i istovremeno odgajati djecu. I dedo je puno radio. Radio je 38 godina kao zidar i tu je zaradio penziju. Ja sam ostala kod kuće, podizala djecu i učila ih da rade različite stvari i budu vrijedni, da bi nam kasnije mogli pomoći. Imala sam četvoro dobre djece. Svi su stupili u brak, osim Džemila. Moj Džemil ostao je sa dedom i sa mnom do aprila 1993. Radio je kao konobar i bio je veoma vrijedan. Nadala sam se da će se i on oženiti i imati svoju porodicu. Umjesto da planiramo njegovu svadbu, mi smo ga sahranili. Poginuo je iza naše kuće, od granate. Baš ovdje, gdje je sada cvijeće. Sve se desilo iznenada. Kada je granata pala, ja sam bila u kući. Ja sam ranjena, a on je poginuo. Nastradala nam je i sva stoka, patke i kokoši. Nikad neću zaboraviti taj užas. Majka sam i nikada ga neću prežaliti".

Latest on facebook
Pratite poslijednje objave na našoj i na facebook stranicama naših partnerskih organizacija