Sprječavaj mržnju. Gradi zajedništvo. Mapiraj sve

Stereotip 4: Površni i aljkavi u radu

Percepcija:

Romi su lijeni, neškolovani radnici, a proizvodi koje prave su lošeg kvaliteta. Oni se bave zastarjelim zanatima i ne žele se uključiti u savremeno tržište rada.

Realnost:

Zanatske djelatnosti dio su tradicije romskih zajednica, a mnoga romska prezimena predstavljaju obilježje određene djelatnosti, poput stolarske ili kovačke, kojima su se bavili članovi porodica koje nose ta prezimena. Tradicija bavljenja zanatskom djelatnošću održala se do danas, ali u nešto savremenijem obliku. Mnogi Romi svoje tradicionalne vještine i zanate prilagođavaju potražnji na tržištu. Na primjer, kovači su se prilagodili, pa se sada bave izradom savremenog namještaja. Međutim, institucionalna i društvena diskriminacija Roma na tržištu, predstavljaju prepreku za njihov aktivniji angažman.


Asim Bajrić (56), stolar i zanatlija


„Ja sam jedini u selu završio drvoprerađivačku školu. Uvijek se šalim da imam diplomu dviju škola: hrasta i bukve. Prije rata radio sam u drvoprerađivačkoj industriji, koja je bila veoma cijenjena u bivšoj Jugoslaviji. Za vrijeme rata sam morao kopati rovove, i za sve vrijeme trajanja sukoba razmišljao sam samo o tome kada će prestati i kada ću se moći vratiti izradi posebnih alata i obradi drveta. Tim poslovima se bavim skoro 25 godina. Moje komšije, Hrvati, Srbi i Bošnjaci dolaze mi i kupuju moj alat, bez razmišljanja o mojoj vjeroispovijesti ili narodnosti – jer svakome treba alat za rad. Nikada ne bih digao ruke od izrade alata ili svog znanja o tome. Bez alata, nema zanata!

Imam dva sina i svoje znanje prenio sam i njima. Kada umrem, moji će sinovi biti jedini u selu koji znaju ovaj zanat i kako praviti namjenski alat za obradu drveta. Sa tim znanjem, oni mogu nastaviti i prenijeti ga svojoj djeci i ostalima koje zanima ovaj zanat. Ni društvo ni država nam ne pružaju nikakvu pomoć. Za nas Rome, najbolje je da sami sebi nađemo posao. Sa svojih deset prstiju mogu zaraditi dovoljno da prehranim porodicu. Ponekad uspijevam podučiti nekoga ovim vještinama i prenijeti moje znanje na druge“.

Zijada Fafulović (56), šnajderica

„Smatram se domaćicom, majkom i suprugom. Imam četvoro djece, dva sina i dvije kćeri, i 15 unučadi. Nisam išla u školu, pa se nisam mogla ni zaposliti. U vrijeme kada sam se trebala školovati, nije bio običaj da ženska djeca idu u školu, bez obzira na to da li su iz romskih porodica ili ne. Moji roditelji su odlučili da mojim sestrama i meni ne treba škola. Nije mi bilo drago što su odlučili da me neće školovati, ali morali smo poštovati starije. Život je težak kada moraš raditi i boriti se. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo raditi rukama i nikada nisam bila jedna od onih žena koje samo žele čistiti, kuhati i biti s djecom, iako volim kuhati i pravim najbolju krompirušu! Kada nisam imala nikakvog posla, hvatala bi me nervoza, pa sam naučila da šijem. Počelo je kao hobi, koristan način da sašijem odjeću za sebe, porodicu i popravim ili zakrpim tekstilne predmete u domaćinstvu, poput zavjesa ili posteljine. Međutim, ubrzo sam shvatila da sam veoma dobra u tome, pa sam se pridružila udruženju Romkinja gdje sam dvije godina radila na šivanju posteljine i jastuka. Sada svoju unučad učim šivanju i moja unuka Ilda pokazuje najveće zanimanje za to. Ona sjedi pored mene, posmatra me dok šijem i uvijek mi kaže: „Želim biti kao ti i šiti sebi haljine“. Ja joj pokazujem i učim je. Govorim joj da je važno učiti i dobro savladati ovaj zanat, da bi mogla sebi sašiti nešto lijepo i po tome se razlikovati od drugih. Veoma me raduje što moja unučad žele naučiti da šiju. Želja mi je da svoje znanje prenesem na mlade koji žele naučiti ovaj zanat, jer svaki zanat vrijedi zlata. Željela bih da ih naučim da šiju posteljinu i zavjese. Sigurna sam da bi kada savladaju te vještine mogli pokrenuti vlastiti posao“.

Latest on facebook
Pratite poslijednje objave na našoj i na facebook stranicama naših partnerskih organizacija